28.05.2013., utorak

BOJIM SE GLADI!

Kada mi je prije par godina jedna osoba rekla da se boji gladi, skoro sam prasnula u smijeh, pomislila sam - svega je bilo na ovim prostorima, ali barem ljudi nisu umirali od gladi, barem ne u novijoj povijesti… ta nismo mi Afrika… U prošloj državi ljudi nisu gladovali, čak niti oni najsiromašniji. Kada sam bila dijete, slušala sam često kako odrasli uzdišu: Kasnimo za zapadom barem dvadeset godina. No, gledajući američke filmove, znala sam se čuditi kako u tako razvijenom društvu, u kojega mi čeznutljivo gledamo, kako je moguće da netko tko je imao posao, kuću, obitelj - postane beskućnik… kako je moguće da nekome tko radi - iskopčaju struju… zašto ljudi moraju dizati kredit da bi kupili auto… kod nas se od par plaća moglo uštedjeti za pristojan auto, a i kuća se mogla graditi bez da se zadužiš za cijeli život… Još prije desetak godina, čula sam jednoga političara kako je rekao: U idućem desetljeću u Europi će se voditi velika borba za radna mjesta (iz nekoga razloga baš tu rečenicu sam upamtila). Bilo mi je i to malo čudno… Pa uvijek se ljudi bore za radno mjesto nije to ništa novo… idemo u tu Europu, otvoriti će se brojne mogućnosti o kakvima sanjamo, i normalno, svatko će se boriti da se dokopa što boljega radnoga mjesta… to će valjda biti ta borba. - mislila sam. Danas već sve češće čujem neke analitičare kako upozoravaju da će biti velike gladi... i da će od gladi umrijeti veliki broj ljudi u Europi i drugdje u svijetu. Sada se već bojim… čudno i meni samoj, ali eto, bojim se i gladi. Hrana - nikada ne pojeftinjuje! Može pojeftiniti bilo što… ali ne i hrana! Ona uvijek samo poskupljuje! Sjećam se nekih vremena kada se bez problema, ako ništa drugo, moglo nakupovati zdrave domaće hrane… otići na plac i kupiti sve što ti zapne za oko. Danas gledam neke žene po samoposlugama kupuju po dvije glavice luka, po jednu bananu… i sve to sumnjive kvalitete. Mnogima su voće i povrće postali luxus. Cijene hrane idu nebu pod oblake, a primanja običnom puku su ista, manja ili nikakva. A jedemo smeće… jedemo pekmez i pijemo sokove koji nisu vidjeli voća. Što će biti ako hrana toliko poskupi da si obični smrtnici neće moći priuštiti niti najosnovnije? A ako dođe do neke katastrofe… općega rata? Hrane jednostavno neće biti. Ljudi će gladovati, naročito u gradovima... ma sve da imaju i zlata - neće ga moći jesti. Znadem što je glad. Nakon jedne nesreće, dugo sam ležala u bolnici, imala sam povrede unutarnjih organa. Kada sam "preživjela", počela sam osjećati strahovitu glad, ali dugo još nisam mogla, niti smjela ništa okusiti. Danima ništa nisam jela i ja dok sam ležala tako na intenzivnoj i samo gledala u plafon, osjećala sam veliku glad... samo sam o hrani razmišljala… halucinirala sam da jedem svoja omiljena jela… Oni političari koji su nas uveli u kapitalizam, znali su što rade, ništa nije bilo slučajno niti spontano, pomno su pripremili i isplanirali pljačku. Cijelo vrijeme plašili su nas povratkom „mrske Yugoslavije“, zavadili nas sa svima, vječito su iskopavali stare rane… redovito podsjećali na blajburge, jazovke… vraćali u prošlost, samo da ne razmišljamo o budućnosti… jer budućnost je trebala pripasti njima… mi smo se ostali valjati u blatu prošlosti. Normalno, dok smo se osvijestili (neki još nisu!), bilo je već prekasno. Sjećam se nekih omiljenih izjava političara iz toga vremena: Hrvatski novac odlazi niz Savu u Beograd… I prestao je novac odlaziti u Bg… no onda se izgubio negdje… u bespućima… Hrvatska lisnica - u hrvatskom džepu… No, lisnica hrvatskoga građanina ofucala se i prazna je, pa ju baš više nije dobro spominjati u političkim govorima. Kamo se izgubio tako često upotrebljavani izraz hrvatska samostalnost, nekako je tiho iščeznuo iz govora političara, a baš njime tako često su nam dizali moral. A i sjećam se povijesne rečenice oca nacije, ne Starčevića, nego Tuđmana (ne znam ima li još koji): Imamo Hrvatsku! Sada kada čujem to - zvuči mi žalosno i cinično! No tek što smo izbauljali iz jedne magle, mi opet ulazimo u drugu. Mislimo kako će nas netko uzeti u svoje okrilje i štititi nas i tetošiti. Neće… Dolazi NWO! Mnogima NWO zvuči kao izmišljotina, ali nije. On se ostvaruje… postepeno … tako se ljudi ne bune … sada ukinu ovo, sada ono... sada nametnu ovo, pa onda sljedeće … i tako ljudi se navikavaju… ali mic po mic, NWO se ostvaruje! Ono što su isplanirali svjetski vladari, ostvaruje se jedno po jedno. Polako, ljudi se navikavaju na sve. Eto na primjer i kod nas se budu otvarali posebni dućani za siromašne… u njima će se prodavati smeće, a ne hrana. Naravno, biti će i dućana sa zdravom hranom koju će si moći kupiti samo elita… u elitnim četvrtima… Getoizirati će nas… mic po mic… i na to ćemo pristati… i na to ćemo se naviknuti. I zaista sve vodi u ostvarenje krajnjega cilja - a to je stvaranje jedne globalne države gdje će klasa osiromašenih ljudi biti samo radna snaga i služiti će odabranoj eliti, koja će jedina istinski moći uživati u životu. No, prije toga treba drastično smanjiti broj stanovnika na Zemlji. Previše nas je… koštamo… trošimo… Sprema nam se velika glad… i opet zvuči nevjerojatno… dok se ne ostvari. Bila sam nedavno kod jednih ljudi u Slavoniji… poznajem ih, ali nisam nikada prije bila kod njih… i kada sam vidjela što sve imaju iznenadila sam se… ogroman vrt, njive, voćnjak, perad, svinje, drže čak i ovce! I sve sami rade! Rade naporno, ali za sebe proizvedu gotovo svu hranu koju trebaju.… Rekoh im: O, pa vi se ne morate bojati gladi! Tada mi ta žena reče: Ja sam rekla, kada ja budem gladna, pola Zagreba će već pomrijeti od gladi. U prvi trenutak, to mi je zazvučalo malo prepotentno, ali već sljedećeg trenutka jasno mi je bilo da je ona u pravu. Primijetila sam jedan trend - mnogi ljudi koji imaju svoju zemlju, obnavljaju zapuštene vrtove, proizvode hranu za sebe, ne daju se, snalaze se. U Vž postoji jedna udruga koja je uspjela dobiti od grada komad zemlje na korištenje i njezini članovi razdijelili su međusobno zemlju, svaki je dobio po jednu malu parcelu i obrađuje ju, uzgaja povrće za sebe. Odlično, zajedno rade i druže se. A neki dan sam se čudila… bilo mi je i žalosno i smiješno istovremeno, ali simpatično - prijateljica moje mame dala si je napraviti jedan oveći sanduk, kupila zemlje i napunila ga i stavila to u svoje minijaturno betonirano dvorište. Unutra je posadila jedan paradajz, jednu papriku i jedan patlidžan! Ponekad imam viziju kako ljudi po gradovima provaljuju u dućane sa hranom, kako provaljuju u kuće onih koji imaju hranu i otimaju… vlada kaos i strah… Sanjala sam jednom davno jedan san… Svi smo bili (kao) mrtvi. "Živjeli" smo pod zemljom… u mraku u nekakvim katakombama. Neki, oni svježe umrli imali su još meso na kostima … No tko je još imao meso, imao je i još neke šanse da se vrati u svijet živih. Zato su oni čije se meso počelo raspadati panično lovili one sa još cijelim mesom, otimali, trgali meso sa njih i metali na sebe… Ovi drugi isto tako panično, bježali su i sakrivali se, vladao je veliki strah… Taj san sanjala sam vrlo davno, ali često me progoni i, ne znam zašto, povezujem ga sa glađu…