Rijetki trenutci opuštanja: prošlog vikenda na Dravi
Moja baka pričala mi je da je ona rijetko kada zaključavala kuću… samo kada je odlazila nekamo daleko ili na dulje vremena. Ako je bila u vrtu, ili ako je otišla na česmu po vodu, nije zaključavala… ako je netko došao i tražio ju, mogao je sjesti u kuću i pričekati ju.
Moj deda znao se dugo zakartati sa društvom, ponekad bi ostao vani cijelu noć, vraćao se pred zoru… nije nosio ključ sa sobom, baka bi mu ostavljala otključan haustor. Čudom sam se čudila tome:
- Zar te nije bilo strah?
- Čega? Pa oko nas su bili sve dobri ljudi, svi smo se poznavali… u mjestu nije bilo lopova.
Najveća neugodnost koja se mojoj baki zbog toga znala dogoditi, bilo je da se ponekad ujutro rano uplaši nekog klošara pijanca, koji je prošlu noć potražio konačište u njenom haustoru ispod stepenica. Ujutro rano, on bi se izgubio, ako nije, tada ga je morala potjerati metlom, ponekad bi pak uplašio jadnu mljekaricu koja je isto tako rano donosila mlijeko. Ali, to je bilo sve. U haustoru je bilo vrijednih stvari koje su mogle nestati… pa ipak nisu nestajale.
Ljudi nisu toliko krali kao danas, a još manje su otimali.
Svijet se ubrzano mijenja.
Izgubila se ta sigurnost.
Gledam danas, nema šanse da se ja ne zaključam i u sred bijeloga dana, jer u današnje vrijeme događa se svašta… Što da mi neki lopov nedajbože bane u kuću, premlati me i opljačka, možda čak i siluje.
Bez frke se nekada moglo ostaviti bicikl pred školom, kinom, dućanom. Danas, nije sigurno, kradu čak i zaključane bicikle i to i iz haustora.
Jedan moj poznanik ostavio je nezaključan bicikl ispred kafića samo na sekundu da pogleda je li mu prijatelj unutra, okrenuo se, vratio, bicikla više nije bilo.
Stvari koje odložiš u dućanu nestaju… evo, meni nedavno ukrali kišobran u konzumu.
Neki dan čitam, premlatili sirotu bakicu, da bi sa nje strgali i uzeli zlatni lančić.
Kradu i ljude! Svaki dan mediji izvještavaju o nestalim osobama… vrlo malo ih se pronađe… jeza… svi se čudimo, a svi znademo da cvjeta međunarodna trgovina ljudskim organima…
Biti ćemo sve više nadzirani, ograničavati će nam se sloboda… ali ne vjerujem da ćemo zato biti sigurniji i da ćemo živjeti bolje.
Uvijek sam nostalgična, jer eto… još do ne tako davno živjelo se sretnije i opuštenije, barem što se sigurnosti tiče. Kako li će biti za koju godinu, za desetak godina i dalje u budućnosti - ne želim niti razmišljati.
Da je moja baka živa, danas bi slavila rođendan… i čudila bi se vjerojatno kako se sve promijenilo. Naravno, svijet se mijenja… ali zašto se mijenja na gore?
|