*Teobaldin teatar
03.06.2011., petak
VOLI LI ONA MENE UOPĆE ?
 Danas sam bila u posjeti kod svoje stare i opet sam se vratila potpuno psihički iscrpljena. Tako je svaki put. Užasno me iscrpljuje. Ali što ću, stara živi sama i ja ju moram posjetiti barem dva puta tjedno. Sad jednostavno nisam ni za što. Sva sreća da nisam obrisala blog, pa se imam kome požaliti. Već dok mi otvara kapiju, počasti me zajedljivim primjedbama: kako to izgledaš?... kakva ti je to frizura, jesi li se ti uopće počešljala?... opet si došla u tim hlačama - sramotiš me!... jesam ti rekla da baciš tu ružnu torbu!... zar ti nemaš mobitel (a ja kasnim samo 5 minuta)?... Naravno sve to prije pozdrava. A onda očekuje da ju zagrlim i poljubim. - Bok mama, kako si?! - pozdravljam uvijek i nakon tog pitanja slijedi njezin monolog pun jadikovki: - Ah kako sam?… naradila sam se… nikoga nema… sama sam… sve moram sama… nikoga nije briga za mene… tralalaaa… Oni koji imaju pse znaju da se psećih dlaka po odjeći i stanu možeš riješiti samo dok pas ugine (najčešće ni onda, jer si nabaviš drugoga). Tako ja, koliko god se trudila, hodam okolo puna psećih dlaka. A ako itko mrzi pseće dlake (i pse) onda je to moja stara. Stojim tako pred ulazom u kuću i nema mi ulaska dok se ne riješim i zadnje pseće dlačice. Što je najgore, ja ih sa svojom dioptrijom uvijek i ne vidim, al' ih zato stara vidi kao da ima teleskop. Ne, ne mogu stajati pred ulazom, čak niti na terasi, nego me stara odvlači na sredinu dvorišta i temeljito četka. Zapravo - mete, jer četka je premekana i onda ona uzima malu metlicu i od glave do pete čisti dlake sa mene, na sred dvorišta pola vure otprilike. Temeljito, dok svi susjedi gledaju. Mislim, briga me za susjede, ali to mi je ponižavajuće. Usput slušam: - Jebalo vas to pseto!... velim ja da to treba dati uspavati… što će vam to? Prije par tjedana gadno sam se prehladila, jer me moja stara ugostila na terasi, a nije baš bilo toplo vrijeme. Puhao je sjeverac i smrzla sam se. Ali stara ne da u kuću i ne da. Naime prestala je ložiti peć. A kad prestane ložiti peć, odmah pozove dimnjačara da očisti dimnjake. On joj onako zamazan zamaže cijelu kuću i onda ona plati ženu da joj cijelu kuću pospremi i izglanca. E, a onda unutra smiju samo odabrani. A to nisam ja. Tako ja na terasi pijem kavu, ručam i ugl. proboravim cijelo popodne. Za bilo kakav posao ako se ponudim ne prihvaća, jer ja to ne znam tako dobro kao ona. Ispada da ne znam ni guliti krumpir, ni skuhati kavu. Pušenje. 'Ajde, tolerira pušenje samo na terasi (i za to sam se teško izborila!). Ali i onda negoduje i brunda, zatvara vrata i prozore od kuće, jer joj kao vjetar sa terase nosi dim od cigarete u kuću (!). Pri tom cijelo vrijeme kašljuca, jer ju guši dim od "proklete cigarete", te svaki čas pogledava jel' gotovo, hoću li ju napokon ugasiti. Ponekad ju pitam mogu li malo prileći na trosjedu poslije ručka. - A ti si došla ovdje spavati?! - Ma ne, samo desetak minuta, da ispružim kičmu. Znaš da sam radila. - Ne može, ne spavam ni ja! Ponekad ipak popusti, kad vidi da sam jako blijeda i nije mi dobro. Ali! Ne samo tako! Ne mogu ja tako zamazana na njezin divni trosjed. - Ali mama, pa nisam bila u govnima! - usprotivim se ja. - Ma, sjedila si tamo u onom autu, tko zna tko je sve sjedio na tim zicevima. Čekaj prostrijet ću plahtu ispod tebe. - Mama uzet ću ovu dekicu da se malo pokrijem. - Neeee tu! Donijet ću ti ja drugu. (odlazi, vraća se za pola sata, brunda…) - Ali pazi deku okreni tako da slikica bude gore… sa one tamo strane... - Ti si Hitler, mama! (naravno da ovo ne izgovaram glasno) Ovdje moram prestati, da ne hitleriziram i ja vas (ali ne znači da prestaje i ona!). Pa ipak, kad se vratim doma, već nakon par sati idem ju nazvati, jer brinem se za nju. Volim ju! Naime, pitam se što li sad radi moja usamljena majka. - Bok mama, zovem da vidim kako si, što radiš! - razdragano ću ja. Zar ti nemaš vuru? Upravo mi počinje dnevnik… a zašto me sad zoveš, kad sam upravo počela večerati?... zoveš me usred serije!... - Oprosti, nisam vidovita! Tringgg!!! - spušta slušalicu (ne uvijek, ali često se dogodi). Ponekad ipak prihvati razgovor i "normalno" se razgovara: - Ah, što radim?... rintam ko konj!... nikoga nema… sve moram sama… nitko mi ne dolazi… nitko ne zove… vas baš briga za mene…  Liječim se glazbom. Obožavam ove stare stvari. |
