Moje su zime nekada bile bezbrižne, bez obzira padao snijeg ili ne i koliko hladno bilo.
Zimi smo uvijek bili bliži svojima, jer okupljali smo se u toploj sobi, stiskali uz toplu peć, ili radijatore. A kako li su tek bile ugodne i mirne duge zimske večeri, kada smo redovito pribjegavali nekom svom hobiju, najčešće dobroj knjizi. Jer naše brige nisu bile ni izdaleka tako velike, kao ove danas. A zime su bile pitome i normalne, bez obzira što su ih i onda često s pravom nazivali nezapamćenima.
No ni zime nisu više kao što su nekada bile, ništa nije.
Ova zima nije više romantična. Nije normalna kao što ništa oko mene nije. Dovlači nevolju. U mene se uvukao neki strah. Ljudi se još uvijek čude, ali ja znam - ništa više neće biti kao prije. Jer 2012-a je! Krajnje je vrijeme da se počnu ostvarivati proročanstva.
Gledam ljude oko sebe, svi su zaokupljeni jednostavnim stvarima. Uglavnom ih muči egzistencija, kako očistiti snijeg, zar je opet poskupio benzin... Ja sam se nekako uzdigla iznad toga. Ali kamo li sreće da su to najveće brige za mene.
Počelo je i povratka nema.
Razmišljam o ovoj našoj civilizaciji - kako li je krhka! Eto napada malo više snijega, malo jače zahladi nego je to inače za ovo doba godine i odmah je frka neviđena. Koliko nam samo može naškoditi još dodatnih desetak pišljivih stupnjeva u minusu! Pa pećinski čovjek bio je bolje zaštićen. Ako je dovukao u pećinu zalihu drva, kakvu oveću ulovljenu životinju - mogao je biti miran… ne mariti što je napadalo, je li prošla ralica, hoće li biti prijevoza, hoće li nestati struje…
Zamišljam jedan veliki višemilijunski grad - neka napada snijega, neka jače zahladi, nek nestane struje - ljudi će biti paralizirani. Ostat će bez vode, grijanja, hrane, lijekova… ništa neće funkcionirati. Nastat će panika. Potraje li - eto Apokalipse!
Kakva smo mi to civilizacija, zašto smo tako krhki, zašto smo tako ovisni? A možemo poslati čovjeka na Mjesec, satelite, sonde, štitove u svemir. Tražimo vodu na Mjesecu, Marsu…
Sjećam se Katrine. Najveća svjetska velesila ostala je nespremna i zatečena. - Katastrofa! - vikali su. Da bila je, ali bila je i katastrofa što im je trebalo jako dugo da se snađu, da priteknu u pomoć i saniraju posljedice. Što bi onda tek siromašna neka mala zemlja? A što bi - nedajbože višestruko veće katastrofe… vulkani, meteori, Yellowstone?!...
A priroda je ćudljiva… primjećujete li vi učestalost velikih potresa u zadnje vrijeme? Evo opet danas Filipini, jučer Italija? Zasad bez većih žrtava, pa se lako prešute, zasjeni ih neka druga "važnija" vijest, jer zanimljivije je čitati kako su se Ang i Br prošetali sa svojom raspuštenom djecom.
Mnogi predviđaju u trećem mjesecu jedan megapotres, koji će zapravo biti uvod u još gore što nas čeka… jer, sjetite se, ovo je 2012-a!
I zato, kakva god bila ova zima, trebalo bi uživati u njoj… još malo!
Kojom pjesmom proslaviti 100-ti post? Pa, neka bude jedna od mojih omiljenih...