12.09.2011., ponedjeljak

MOJE MANE

Već dugo buljim u monitor i tipkovnicu i razmišljam o novom postu. Dal' da se počnem hvaliti ili žaliti? U zadnje vrijeme, samo se hvališem, pa ću sad o sebi sa negativne strane. Ali opet - o sebi! Ah, što mogu kad sam sama sebi u centru pažnje. Jednostavno, volim razmišljati i pisati o sebi. Tko ne voli? Sjećam se da sam u Strancu (A. Camus) pročitala kako je uvijek ugodno slušati dok pričaju o tebi, čak i dok si na optuženičkoj klupi. Dakle - ja, pa ja... U zadnje vrijeme, kako se aktualiziralo pitanje smaka svijeta i sa tim povezano Sudnjeg dana, sve češće mi se nameće pitanje: što će biti sa mnom? Kažu da će se spasiti samo odabrani. Ne po ljepoti, ne po kvocijentu inteligencije, već oni sa vrlinama. A jebote, tu sam baš tanka. Analizirajući sebe došla sam do poraznih saznanja: čovječe, puna sam mana! Znači, ja kad dođem Bogu na istinu, ne gine mi - ne smijem to ni izgovoriti - pakao! Željela bih biti bolja osoba, željela bih se riješiti svojih mana. Ponekad donesem neke odluke, ali to traje dva tri dana i ja sam opet ona stara. Imam puno mana, ali ovdje ću priznati samo par, da ne biste stekli previše negativno mišljenje o meni: lijena sam, zavidna sam, volim lagati i kao što ste primijetili, psujem. Evo na primjer: zavist! Kad vidim da netko nešto ima, a ja nemam, poludim! Jedna je moja prijateljica nakon što se razvela, našla bogatog tipa koji ju obasipava skupim poklonima. I eto ti nje kod mene svako malo pa se hvali: gle nove štikle... gle nova torbica... gle auto... I ja umjesto da sam sretna i da se veselim, u sebi pomislim: Sretnija nego pametnija! Ili: Ma vidjet ćeš ti dok te on ostavi! Znam da je to ružno, ali ne mogu si pomoći! To je jače od mene. Pročitala sam jednu baš zanimljivu stvar, koju je napisao Coelho u svom Hodočasniku. Naime, srednjovjekovni pobožni vitezovi nosili bi uvijek sa sobom zlatnu iglu i kad god bi uhvatili sebe da ružno razmišljaju, bocnuli bi se da ih zaboli i tako podsjeti da ne smiju ružno misliti. To mi izgleda prihvatljiva metoda, pa razmišljam da i ja počnem sa sobom furati, ako ne zlatnu iglu, barem nekakvu - zihericu. Što se lijenosti tiče, tu nema pomoći. Ponekad stvarno mislim da bi me trebalo zatući… I rekla sam si to par puta u lice. U ogledalu. Ali ništa, kao da gluhome govoriš. U stanju sam sate i sate potratiti na gledanje u špigel, buljenje u prazno, o kompjuteru da ne govorim, umjesto da pospremam po kući ili radim nešto korisno. Ej, kad Svevišnji počne zbrajati sve te sate koje sam potratila - toga me istinski strah! Laganje! Tu donekle imam opravdanje. Lažem zaista samo kad moram... Što ja mogu što je to toliko često. Svako malo iskrsne mi situacija. Evo jučer, dođe mi susjeda, upravo pristigla od frizera, napirlitana, ide na krstitke, usta od uha do uha. I kaj bum ja sad rekla: Joj kak ste ružni! Ili Izgledaš ko krava. ili Fala Bogu da ima netko ružniji od mene! Ne! Ja se fino nasmiješim i kažem: Joj kako ste se lijepo zrihtali. Ova narančasta boja kose vam puno bolje stoji, nego ona crvena, super vam je haljina... tralala. Čak činim dobro djelo - žena otišla od mene sva vesela. Dođem neki dan kod stare oko dva, a ona odmah: Jesi ručala? Jesam! - slažem ja. I svi sretni - ona jer sam ja fino papala na vrijeme, a ja jer ne moram jesti njezinu prekuhanu tjesteninu i bljutavo zelje. Pa hoćeš još malo nešto pojesti? Ma ne baš sam se prejela, još sam si usput kupila krafnu. - lažem, sad već bespotrebno, al' bolje biti ziher. Imam još jednu manu, sad kad sam se već raspričala - ova nek bude gratis: Ubijam kukce! (sad već sigurno definitivno imate loše mišljenje o meni) Do nedavno ih nisam ubijala. Zapravo jesam (opet lažem), ali me pekla savjest. A sad me više ne peče. Pronašla sam si opravdanje. Popizdila sam od tolikih kukaca koji mi dolaze u kuću. Rekla sam: Čekaj malo, pa čiji je ovo teritorij? Moj ili tvoj, kukče? Moj! A jel ja dolazim u tvoju košnicu, brlog ili što ja znam? Ne. A ti ? Ti si osvajač, marš van! I ako neće, pošpricam ga ili klopim papučom po glavi. Kamo bih stigla da pustim da mi se u kuću nasele svi ti kukci? Jednostavno, branim svoj teritorij. Kaj me briga kaj on ne zna da je to moj teritorij. Kad ga klopim po glavi – sazna. Ostani...