*Teobaldin teatar
20.02.2012., ponedjeljak
MASKE
  Jednom je moja susjeda bila kod mene i kada je otišla, moja kćer Kukunka kaže meni: - Mama, ti si dvolična! Točno sam znala na što cilja, pa joj odgovorih: - Nisam dvolična, ja sam štolična! Vidjela sam da ju je moj odgovor iznenadio, očekivala je vjerojatno da ću negirati i opravdavati se… ovako je samo širom otvorila oči i upitala. - Kako to? - Lijepo, imam puno maski i navlačim ih prema potrebi, svakoga dana - pojasnih joj to na nekoliko svojih primjera. Nekako, kao da nije razumjela… Onda sam uzela nju kao primjer i rekla: - Kada se posvađaš sa svojom najboljom prijateljicom, digneš glavu, praviš se da si mrtva hladna, da ju ne vidiš, a najradije bi plakala. Odmah je shvatila. Kada sam bila mala, moja majka nikada mi nije dopuštala da idm u maškare. Govorila je da je to za ljude koji vole praviti budale od sebe. Nije mi dopuštala čak ni da izađem na ulicu i gledam. Dobro, ajde, barem sam mogla sa prozora gledati čudnovatu šarenu povorku. U školi se nisam želela maskirati jer nije bilo po mome... Željela sam se maskirati u Pipi Dugu Čarapu, pa onda u Kleopatru... ali bilo je određeno da se maskiramo u leptire, dimnjačare i štotijaznam. Sada kada bih se mogla maskirati u što god želim - meni to više nije zanimljivo. Draže su mi prirodne maske. Razmišljam, umjesto ovih tradicionalnih maškara ili uz njih, bilo bi zanimljivo imati dan skidanja maski. Imam dvije venecijanske maske:  Ova je točno iznad moga kompjutora, gledam ju svaki dan.  Ovu sam objesila iznad starog kamina. Sada ćemo o Heleni... |
