03.09.2011., subota
DAMJANA
  Bilo je to jednog od onih ljeta, kad su ljeta za mene bila još bezbrižna, bezbrižna unatoč mojim problemima. Bila sam vrlo mlada, ali iza sebe sam već imala jednu kratkotrajnu, ali vrlo burnu propalu vezu, od koje sam se trebala oporaviti. Odlučila sam da to bude u tom prekrasnom turističkom gradiću kontinentalne Slovenije, gradiću u koji sam često dolazila kao dijete sa svojom majkom i kojeg sam jako voljela. Ne, nije to bio Bled. Ovog puta sam bila sama, jer sam željela mir, željela sam se odmoriti i puno toga zaboraviti. On je ostao tamo u gradu na dvije rijeke, tisuću kilometara daleko. Na ruci sam još uvijek nosila prsten. Iz nekog čudnog razloga nisam ga još bila skinula, iako je sve definitivno bilo gotovo. Možda zato što sam bila potpuno ravnodušna prema njemu i nisam o njemu više niti razmišljala, ali prije zato da mi ne bi drugi muškarci prilazili. Nije bilo prvi put da sam se duboko razočarala u muškarcima i ja sam čvrsto odlučila - zaklela sam se - da se nikada više neću zaljubiti. U tom bajkovitom gradiću punom zelenila i prirodnih ljepota - ne, nije to bila Postojna - namjeravala sam provesti mjesec dana. Namjerno nisam ponijela odjeću za večernje izlaske, tek nekoliko malo boljih stvari da bih mogla pristojno izgledati na ručkovima i večerama u restoranu hotela. Smještena sam zapravo bila u depandansi hotela stotinjak metara dalje u potpuno prirodnom okruženju. Na noćni ormarić odložila sam debeli kup knjiga koje sam namjeravala pročitati, a na samom vrhu bio je Otok O. Huxleya. Svakog dana prolazila sam istim putem od hotelskog restorana do moje sobe, idući na ručak, večeru ili u samotnu šetnju. I uvijek sam prolazila pokraj velike stare žute kuće. U vruća ljetna popodneva kroz jedan otvoreni prozor uvijek je dopirala glazba, uvijek jedna te ista, prekrasna, ali meni potpuno nepoznata. Uvijek sam rado slušala tu stvar, ponekad sam znala čak i zastati i strašno sam željela znati što je to. Povremeno se na prozoru znala pojaviti neka žena. S vremenom, sve češće sam ju viđala. Bio je prekrasan sunčan dan, samo jedan u dugom nizu toga ljeta. Nebo je bilo tako neobično plave boje, potpuno vedro. I ja sam opet prolazila tuda. Odjednom sam se našla na prekrasnoj livadi punoj cvijeća. Ugledala sam predivne velike stabljike hajdučke trave i odlučila da ih naberem za svoj ritual s Ji Đingom. Nabrala sam ih 49, točno toliko koliko je trebalo. A onda se pojavio on - Orfej. Pjevao je i svirao. Silazio je sa snježno bijelog oblaka, koji se bio stvorio niotkuda. Nikad ništa ljepše nisam bila čula. Stajala sam očarana njegovim pjevanjem. Približavao se meni… približio se sasvim... prožimali smo se... on je bio ja - a ja sam bila on… No morala sam krenuti dalje. Pošto je ona bila pred kućom, skupim hrabrosti i odlučim skrenuti s puta, prići joj bliže i zamoliti da mi kaže što ona to sluša. - To je Donizetti! A ja sam - Damjana! Pružila mi je bila ruku i kao da se oduvijek znamo pozvala me k sebi. - Viđam vas svaki dan dok prolazite… Baš sam namjeravala popiti kavu. Sama sam. Dođite, na mojoj terasi je ugodna hladovina. Vi ste iz hotela? Damjana je bila dosta starija od mene, živjela je sama sa desetogodišnjim sinom, no on je tada bio na feriju negdje kod bake. Dugo me nagovarala da na večer idem s njom u kino, da igra Prohujalo sa vihorom, da je film predivan. - Ne želim sjediti u kinu tri, četiri sata (koliko je trajao film) - odbijala sam ja, ali sam ipak na kraju pristala. (Od onda je za mene Vivian Leigh postala najljepša glumica). Počele smo se družiti i na večer izlaziti u kavarne, noćne barove, na ples... Čak smo pokojem bogatom stranom turistu znale dopustiti da nas časti šampanjcem. Ja sam se gotovo preselila kod Damjane. Ona me šminkala, uređivala kosu i oblačila u svoje haljine, jer smo bile istoga stasa. Damjana je bila tako lijepa! Imala je sve ono što ja nisam, a željela sam: krupne plave oči i plavu kosu punu uvojaka. Svoju vedrinu ona je prenosila na mene i ja sam bila zaista sretna. Ponekad sam imala neku malu sumnju da se Damjana bavi najstarijim zanatom na svijetu. Međutim nikda to nisam istraživala, niti ju što pitala. Jer, ponekad je znala neobjašnjivo nestati na neko vrijeme, a onda se pojavila drugačija, puna love, mirišući na nove skupe parfeme. Od svega, ja sam najviše voljela popodnevne kave na njenoj terasi uživajući u njenom opuštenom cvrkutanju. Pa ipak, krajičkom oka pogledavala sam konce babljeg ljeta na njenim ružama, a oni, iako divni, uvijek izazivaju sjetu, jer podsjećaju da se ljetu približava kraj i da će sve ovo u čemu sada uživamo uskoro prestati. Spakirala sam nedovršenog Huxleya i ostale knjige u kofer. To ljeto u Rogaškoj Slatini bilo je jedno od najljepših u mom životu. Damjana i ja obećale smo si da ćemo se opet vidjeti idućeg ljeta. Doma su moji govorili da sam se dosta promijenila, jer ja koja sam uvijek željela biti originalna i nikoga nism oponašala, obojila sam zidove u crveno i počela nositi šarene marame... isfuravala sam gypsy style. Poput nje. Negdje prije Božića, kad sam se čula sa Damjanom, onako veselo priopćila mi je vijest da je upoznala Marcella, starijeg, ali dobrostojećeg Talijana, da se udaje i odlazi živjeti sa njim u Bibione u Italiji. A ja sam sljedećeg ljeta upoznala B i smrtno se zaljubila. Unatoč obećanju samoj sebi. Tog istog ljeta, jednog prijepodneva dok samo pili kavu na terasi jednog hotela B je stavio pred mene prsten, kleknuo i rekao: - Teobalda S., hoćeš li se udati za mene? Kroz moju ludu glavu... |
