*Teobaldin teatar
23.11.2011., srijeda
SPREMITI ILI BACITI?
 Zaribala me Lina. Još prije Svi Svetih otišla u posjet majci u Posedarje i sad se nikako ne vraća. Sinoć me zove i kaže da ni ne zna kad će, jer da joj je majka bolesna. A ja ju trebam kao nikad. Dogovorile smo se bile za veliko spremanje po kući, pa nikako, uvijek nešto odgodilo. I eto ti sada nje - pa ta žena uopće ne misli na mene! Kuća mi u neredu od podruma do tavana. Tko će mi sada pomoći? A jedino njoj mogu dopustiti da dira moje stvari, a i pred njom me nije sram. Stara mi ne može pomoći, a i baš bi mi trebalo da mi zvoca nad glavom – popila bi mi krv! Muž nema vremena (on bi mi isto popio krv), a od djece nikakve pomoći. A frka je! Sve je u neredu, ne zna se više gdje je što. Počela se loviti paučina i prašina, a košare sa zmazanim i neispeglanim vešom prepune su. Treba prati prozore, zavjese, vrata, otapati frižider… o, ne! Zadnjih dana već osjećam mrke muževe poglede dok sam za kompjutorom... Iskoristila sam sve isprike kao: "boli me glava", "uhvatilo me u kičmi", "nizak mi je tlak"… Ma, nije baš da sam skroz lijena... ali ja zaista ne znam od kuda početi i kako se organizirati. Nevjerojatno koliko se stvari s godinama nakupi! A žao ti baciti. Neke stvari stoje godinama i ne trebaju ti, ali čim nešto baciš, baš to ti sutradan zatreba. I upravo sve te stvari stvaraju ti nered, uvijek ih premećeš, pospremaš, ali opet začas eto ti nereda. Jednom davno, dok sam bila kod frizerke, slušala sam njen razgovor sa jednom gospođom: - Ako nešto nisi obukla četiri godine, više niti nećeš, zato odmah bacaj to! To mi je bilo smiješno. Ne znam otkuda je samo došla do brojke od četiri godine! No sada vidim da imam neke stvari koje su i duplo starije od toga. Sentimentalno sam vezana za njih. Već mi dođu kao rodbina. Ne mogu ih se riješiti i ne mogu! Čula sam da materija veže, obvezuje, sputava. Tako mi ne posjedujemo stvari, već one posjeduju nas. Jednom uzeh razmišljati o tome. I gle, tako je! Shvatih da to nije olako rečeno. Ali, i sami smo materijalni, pa kako bježati od svega. Kako srušiti svoj izgrađeni svijet, kako se odlijepiti od korijena svojih? U zadnje vrijeme opet se bavim mišlju da pobacam svoje stvari. Sve, osim onih najnužnijih za život! Prije par godina, moj kum učinio je to - riješio se svih svojih stvari! Neke je poklonio, neke bacio. Rekao je da želi početi ispočetka, da ne želi da ga prošlost sputava. I ništa mu ne fali, ne žali ni za čime. Ali ja sam sentimentalna budala. Imam cijelo brdo ploča, traka, albuma, crteža, knjiga… Kako da, na primjer, bacim vestu koju mi je isplela moja pokojna baka, a ne nosim ju više? Još uvijek čuvam svoje prve skije i role... Haljine od vjenčanja, maturalne… A tek koliko se uspomena i poklona nakupilo! Nema šanse da bacim knjigu koju mi je od suhog lišća izradio moj muž i ispisao kineskim poslovicama… Sa svakog putovanja dovukla sam pokoju stvarčicu, koja mi je draga i ne želim je se odreći... Onda, imam cijeli bunker raznobojnih konaca za heklanje, vuna, perlica, boja, časopisa, što sam nakupovala u nadi da ću nešto napraviti od toga, ali još nisam. (To skrivam od muža, je mu ne bi bilo drago da vidi koliko sam love bez veze bacila.) Koliko samo imam marama i torbica, a ne nosim ih, ali žao mi ih je, jer svaka ima svoju priču. Imam i neke stvari koje sam sama izradila – njih mi je pogotovo žao! U povjerenju, još uvijek čuvam neke svoje igračke iz djetinjstva. A i inače sam neuredna. Posložim svoju odjeću u ormare, ali začas je opet sve razbacano. Ja sam najveći proizvođač nereda u kući. Odmah iza mene dolazi Kukunka, a ni ostali nisu puno bolji. Evo, dok sve ovo pišem, mogla sam nešto pospremiti, ali ne znam od kuda da krenem. A i nekako, "ne osjećam se dobro"… Sutra ću!  Može li mi glazba pomoći da se odlučim na spremanje??? |
