Nekada davno, dok sam bila školarka čitala sam puno knjiga, beletristiku naravno. Kad bih naišla na neku lijepu rečenicu, žao mi je bilo prepustiti je zaboravu - jer prije ili kasnije sve se to zaboravi - pa sam odlučila zapisivati. Tako bih si nabavila neku lijepu bilježnicu, koju bih popunjavala citatima iz pročitanih knjiga. Birala bih misao koja se isticala svojom ljepotom, a istovremeno zbog svoje mudrosti bila bi mi misao - vodilja u teškim i kompliciranim životnim situacijama.
S vremenom sam zapustila taj običaj, izgubila mnoge takve bilježnice, ostala mi tek jedna. A i ne čitam više koliko nekad, pod izlikom da imam sve manje vremena. Sada vidim da nije točno da nemam vremena, nego se ja priklonih drugom mediju - Internetu.
Neke misli iz tih mojih bilježnica su mi se ipak uklesale u pamćenje. A ja znam, kad mi se nešto ukleše u pamćenje, da to nije bez veze, da će mi kad-tad zatrebati.
Ovih dana po glavi mi se počela motati misao Hansa Fallade, koju sam vrlo dobro upamtila….
Hans Fallada – njemački književnik rođen 1893. kao Rudolf Ditzen. Prezime si daje po imenu konja Fallade iz Grimmove bajke Guščarica, koji uvijek govori istinu. Djetinjstvo i mladost provodi u Berlinu i Leipzigu. Nesretnim slučajem ubio je svoga najboljega prijatelja u dvoboju. Pokušao je izvršiti samoubojstvo pucavši si u prsa, ali je ipak preživio. Psihički se nikada nije oporavio. Vodio je samodestruktivan način života. Postao je bio ovisan o morfiju, te je puno vremena proveo na liječenju po klinikama, a jedno vrijeme proveo je i u zatvoru zbog pronevjere novca. Pred kraj života odao se i alkoholu, a umro je od predoziranja morfijem.
Hans Fallada jedini je značajniji pisac antinacist koji za vrijeme rata ostaje u Njemačkoj. Iz Berlina sklanja se na selo.
Za vrijeme rata nije otvoreno kritizirao vladu, ali je 1947. objavio roman Svaki čovjek umire sam o životu i misli običnih ljudi u policijskoj državi, o borbi mladih ljudi u Berlinu protiv Hitlerova režima. To djelo neki smatraju najvećom knjigom ikad napisanom o njemačkom otporu nacistima.
U romanu Mora opisuje život pisaca u Istočnoj Njemačkoj u vrijeme raspadanja Trećeg rajha, ulasku ruske vojske i neposredno nakon završetka ratnih operacija.
Njegova djela su uveliko bila autobiografska.
Sjećam se, sam sebi je obećavao da više nikada neće da podlegne navikama posljednjih mjeseci da ogrezne u tuposti i apatiji, da se ravnodušno prepusti slučaju.
Živjeti i dalje raditi! To je parola. - zapisah kao savjet samoj sebi za budućnost. No, kako izgleda lako, dok još nije postalo savjet samoj sebi! Kako je lako i drugima davati savjete… A onda ti isti savjeti, kada su upereni ka nama često nas bolno suočavaju sa našom nemoći.
Ovih dana, dok sam bila tužna i u vrlo teškoj depresiji, kakva me ponekad znade snaći iz raznih razloga - Živjeti i raditi dalje! - ponavljala sam si poput neke mantre.
Živjeti i raditi dalje!... živjeti i raditi dalje!... Živjeti i…
A tako je teško to bilo…
U ovo hladno maglovito jutro najtužnija - sama se nametnula...