*Teobaldin teatar
05.11.2011., subota
TREBAJU BITI UNIŠTENI
 Moja majka uvijek je imala paranoju da će umrijeti gola u kadi. To bi joj valjda bilo najgore poniženje da ju netko vidi golu. Često mi je to spominjala kao jedan od svojih najvećih strahova. Smijala sam se tome, što bih drugo. Međutim, što sam starija, sve češće razmišljam o smrti, a zadnje vrijeme, počele su i mene prati neke "predsmrtne" paranoje. (O, blagi Bože, pa pretvaram li se ja to u svoju staru?!!!) Kako se opet bliži puni mjesec, sve to se kod mene intenzivira, pa sam ovih dana odlučila uništiti svoj dnevnik, hrpu ljubavnih pisama koje čuvam još iz vremena kada nije bilo Interneta, ni mobitela. Zatim neke neprilične fotografije, ne u smislu da sam se slikala nepristojno, već da sam ispala tako, da bi se netko nad njima mogao jako dugo smijati. Imam hrpe kojekakvih bilježnica, zabilješki, rokovnika, crteža… i svemu tome odzvanja ovih dana! Moji razni započeti radovi ili će biti dovršeni ili bačeni. Razmišljam jesam li kome što dužna... Ne želim da me netko nakon smrti spominje po zlu. A tek kompjutor, tu će biti posla… s godinama se nagomilalo svega i svačega, a sve same bedastoće. Vjerojatno… vjerojatno… će na red doći i blog. Njega ću ipak ostaviti za kraj. Možda se u međuvremenu smirim… možda me uhvati paranoja neke druge vrste.  Moj dnevnik - nema ga više!  Samo da se malo odmorim uz najljepšu ljubavnu... |
