*Teobaldin teatar
19.05.2011., četvrtak
HOĆEMO LI UMRIJETI OD GLADI?
 ...................................................................Kakve ja veze imam s tim, halooo?  Obožavam selo. Muž i ja imamo nekakvu kuću, nazovimo to vikendicom, na selu u Zagorju. Skoro sve svoje slobodne dane provodim tamo. Imamo mali komad zemlje, ali ne bavimo se poljoprivredom, jer se ne razumijemo u to. Ja sam par godina pokušavala zasaditi vrt, ali nikada mi ništa ne uspije. Ne volim ta umjetna gnojiva i sva ta kemijska sredstva, ali izgleda da bez toga ne ide. Osim toga tamo idem da se odmaram nakon napornog posla. Volim ići u šetnje sa psom u obližnju šumicu. U blizini je izvor, pa si donesem vode. Imam prekrasan pogled sa terase. Volim tamo biti u bilo koje godišnje doba. Sjećam se dobro, prošle godine, negdje u ovo vrijeme boravila sam na selu i dođe meni na vrata jedna moja susjeda povodom nečega. S njom sam bila samo na "dobar dan!", "kako ste?", "jeste li vrijedni?". Nikad nije bila kod mene, ali taj put je bila na vratima i kako je red, ja je pozvah unutra. Skuham nam kapučino i nas dvije sjednemo, zapalimo cigarete i sad, trebale smo o nečem i popričati, a zapravo se ne poznajemo. Obično prepustim gostu da nametne svoju temu, pa ja prihvatim ako je prihvatljiva. Ona ni pet, ni šest počne o politici i tim sranjima, a ja to ne volim, pa sve skrećem na kuću, okućnicu, kuhanje, vrijeme, djecu, muževe… bilo što, ali ona se ne da. I tako ona o politici, pa sve kune i proklinje. I onda u jednom trenutku veli: "Znate susjeda čega se ja najviše bojim? Bojim se gladi!" Meni skoro smijeh pobegel. Prvo kud baš gladi, pa prije bi se valjda trebali bojati bolesti, potresa, poplava, a za jesti će valjda uvijek nešto biti. Drugo, ako igdje ima hrane, ima je ovdje na selu. I treće, žena je, blago rečeno, malo punašnija, pa sam zlurado pomislila: "Ne bi joj bilo loše malo gladovati, bar bi smršavila." Dakle jedva se suzdržah od smijeha, ali sam samo rekla: "Pa ne bude valjda dotle došlo." – „Je, je…. " Nastavila je ona dalje jambrati. Bilo je to, velim, prošle godine, međutim ta njena rečenica mi se nekako usjekla u pamćenje, a meni se nikad nešto ne usjekne u pamćenje bez veze. U zadnje vrijeme sve više mi dolazi na pamet. Prije par dana sretnem prijatelja, koji živi u centru metropole. Ima prekrasan stan u Haulikovoj, u blizini Esplanade. I čovjek počne kukati. Istina fakultetski su obrazovani i on i žena, ali radi samo on i to ne u svojoj struci, nego kao prodavač u dućanu kompjutorske opreme. "Ajde, ajde, pa što tebi fali?", tješim ga ja. "Pa gledaj, dok od ove jedne plaće platim režije i sve nužno, ostane samo za hranu. Auto više ne mogu registrirati i održavati. A i ne treba nam baš, na putovanja se više ionako ne ide… Nosimo staru odjeću… Prokleti grad je skup… ni za hranu više nije dovoljno. Znaš, neki ljudi već gladuju. To što imaš, potrošiš na hranu, al opet je uvijek prazan frižider. Više bez sto kuna ne možeš ni ući u dućan." I tako raspričao se on o tome da je još lako ljudima u gradu koji imaju neko zaleđe; roditelje koji ih tu i tamo, nedjeljom barem, pozovu na ručak, baku i dedu koji im uvale koju kintu dok je penzija ili rodbinu na selu, pa kad ih posjete, ovi im napune gepek krumpirom, zeljem, jabukama, jajima, zelenjavom… Ali što sa onima koji nemaju nikoga. Žive u stanu, pogledaju kroz prozor - vani beton… I zaključuje da je sranje živjeti u gradu, jer što ti vrijedi gradsko blještavilo, luksuzni dućani, izlozi, kazališta, kina i razni sadržaji kad si ništa od toga ne možeš priuštiti. Zaključujem i ja da je u pravu. Zaključujem i to da je u gradu kriza, a na selu tek "k" od krize, jer ljudi na selu još zaista dobro žive. Svi ovi ljudi na selu koje ja znam, zaista su dobro materijalno zbrinuti. Još za vrijeme socijalizma izgradili su kuće, svi su bili negdje zaposleni, ali su otišli u prijevremene, invalidske mirovine, a zapravo im nije ništa, još su u punoj snazi i itekako mogu raditi teške poslove. I rade. Djeca im i ne idu u neke velike škole, već se odmah nakon punoljetnosti zapošljavaju na kakav takav posao.. Pored toga svaka kuća ima neki dodatni biznis, naravno na crno. Jedan dela limariju za aute, drugi je stolar, jedna šiša i frizira. Sve skupa kad se zbroji imaju u kući lijepa primanja. Pored toga svi rade u poljoprivredi. Istina vrijedni su i rade - moram reći - kao stoka. Dižu se rano, rade najteže poslove i po vrućini i po hladnom sjevercu od jutra do mraka. Ali imaju svega! Sve ono što ljudi u gradu cijele godine kupuju u dućanu, oni sami proizvode. Imaju svoje meso, jaja, krumpir, brašno, grah, zelje, mrkvu, ciklu, paradajz, mahune, luk… U jesen spremaju zimnicu: ajvar, pekmez, kisele salate, imaju svoje vino, voće svih vrsta (koliko samo košta kilogram bilo kojeg voća!), lješnjake, orahe, peku svoju rakiju. Nasljedno su bogati zemljom; imaju vrtove, oranice, šume, vinograde. Kilogram svježih vrganja je 80 kn, a suhih 700. A moj susjed svako malo nabere hrpe. Hoda čovjek po šumi, poznaje gljive, a i zna gdje ih ima. Moji susjedi na selu zaista malo toga kupuju. Sijeku svoju šumu, imaju drva za sebe i još prodaju. Zaista ne oskudijevaju u ničemu. Mijenjaju namještaj, imaju zavidan vozni park ulključujući traktore, kosilice… Redovito odrađuju svadbe, zaruke, krstitke, čestitke - što ti ja znam… na veliko, što košta da košta. Ne velim da su ljudi u gradu lijeni. Radili bi i oni, ali čime, što? E da, nekad su ljudi masovno bježali iz sela u grad. Znam već dosta ljudi koji danas prodaju svoje stanove u gradu i odlaze živjeti na selo. Ako ništa drugo, mirnije se živi, bolji je zrak, voda. I tako, slušam ja te jadikovke o krizi i gladi i ovako psihički labilnu kakva jesam, počne me hvatati paranoja. Vidim i ja da je hrana svakim danom sve skuplja. Dobro nije frka, nečega se možeš odreći. Ne mora biti raskoš na stolu, ne mora se kupovati ni najkvalitetnije, pa će se nekako preživjeti. Ali što, ako se tako nastavi, ako cijene nastave nezaustavljivo rasti iz dana u dan? A čitam često da stručnjaci predviđaju da će baš hrana nastaviti drastično poskupljivati. Hoće li doći dan kada si nećemo moći priuštiti ni najnužnije? Hoćemo li gladovati? Ali ono za ozbiljno, kao oni u Africi. Uh, odmah me spopala nekakva glad. Idem u frižider pogledati što ima. Ma ipak ne, pojest ću samo ovaj jedan keks…  Ma, baš me briga, idem pjevati: |
