*Teobaldin teatar
14.04.2011., četvrtak
O SMRTI
 Nikad niste zadovoljni!   A jednog dana umrijeti će i on. Pitate tko? Zaista sam se brinula za nju; hranila, oblačila, kupala, češljala i izvodila u šetnju. Naša kuma držala je dućan sa igračkama i kad bismo išli k njoj u posjetu, ona bi nas - mog brata i mene - odvela u dućan i rekla da si izaberemo po igračku. Sjećam se da je taj put moj brat izabrao trubu, a ja sam izabrala Nju. Ta lutka pratila me kroz cijelo djetinjstvo. Dobivala sam i drugih, ali ona je bila jedina i nezamjenjiva. Moje prijateljice svako malo mijenjale su lutke, ali ja nisam mogla zamisliti da se njoj nešto dogodi. Pa ipak dogodilo se. Jednog dana, moj brat bio je jako ljut na mene i osvetio mi se tako što joj je potpuno odrezao kosu! Ničim me nisu mogli utješiti! Nikakva zamjena nije dolazila u obzir. Zamotala sam ju u šareni papir za zamatanje poklona, stavila u kutiju i spremila na dno ormara. Povremeno sam ju izvadila i gledala, ali to je za mene bilo tako bolno. A onda bih ju spremila natrag. Tako je umrla ona, a i moje djetinjstvo i ja se više nisam igrala lutkama. Kad sam bila tinejdžerka, slučajno sam čula pjesmu "Senor" od Boba Dylana. Tada sam prvi put čula za njega. Privukla me njegova neobična pojava i glas. Moje frendice u to vrijeme ludovale su za Davidom Bowiem, Bon Joviem i sl., ali ja sam obožavala Boba. A kada sam čula pjesmu "Sara", koju je posvetio svojoj bivšoj ženi, ja sam otkrila kako je on divan, istovremeno mi ga je bilo i žao, i ja sam se smrtno zaljubila u njega. Nikako mi nije bilo jasno kako žena može ostaviti muškarca koji joj je napisao tako lijepu pjesmu. Dakle, voljela sam Boba, slušala njegovu glazbu po cijele dane, a povremeno sam se zatvarala u sobu i naglas recitirala njegovu poeziju. Zadnji dinar svog džeparca trošila sam na ploče, kazete, njegove biografije, zbirke pjesama, bedževe sve što je imalo veze s njim. A smislila sam i slogan: "Volim Boba do groba!" Zidove svoje sobe prekrila sam njegovim slikama. U ono vrijeme još nije bilo Interneta i do slika se nije lako dolazilo. Sjećam se kako sam jednom u prodavaonici ploča na zidu ugledala ogromni poster Boba. Obilazila sam taj dućan, dolazila i odlazila, dok se konačno nisam ohrabrila i najljubaznije zamolila prodavača da skine poster i pokloni mi ga (jer nije bio na prodaju). Tata moje prijateljice Sunčane bio je neobičan čovjek, ništa nije bacao, pa je u haustoru njihove kuće, pored ostalog, bilo i par kvadratnih metara starih časopisa, uredno posloženih po datumima i zavezanih špagom. Zamolila sam ako smijem pregledati te časopise ne bih li našla koju sliku Boba Dylana, jer on je prijašnjih godina bio puno popularniji. Sate i sate presjedila sam tamo, listajući list po list prašnjavih časopisa i pregledavajući članke i slike. Pronašla sam dvije sličice, jedna Boba i Sare i jedna crno bijela. Ta druga bila mi je izuzetno draga. Ali mojoj se mami sve to skupa nije sviđalo, ta moja "opsjednutost", "pretjerivanje"… Ona je mislila da to nije normalno. I jednog dana, kad sam se vratila iz škole nije bilo ničega. Sve je uništila. Moja soba nikad nije bila praznija. Grozno sam se osjećala. Bob je bio umro. O, kako sam tada mrzila svoju staru! Smišljala sam paklenu osvetu. Da ju javno osramotim? Ili da uzmem sav njezin nakit i bacim u wc školjku i povučem vodu? Pod cijenu najgore kazne, bilo mi je svejedno… Ipak, odustala sam i ne znam kako, smirila sam se, ali za mene više ništa nije imalo smisla, bila sam i ja mrtva i dugo, dugo sam tugovala… Prvi put susrela sam se sa smrću dok sam imala par godina. Jedne noći, dok sam spavala u svom kinderbetu, mama nije ugasila svijetlo, kao inače, bila je nekakva strka, čula sam da se razgovaraju kako je umro muž od tete Slavice. Nisam znala što znači to umro, ali odmah sam shvatila da je to nešto jako strašno. A nisam znala ni što je to muž, međutim shvaćala sam da je to neka važna osoba, možda kao mama, samo malo drugačija. Jer svi su bili jako uznemireni, uzdisali su i govorili kako je jadna Slavica. Preživjela sam to tako da sam zagnjurila glavu pod jastuk. Jednog od sljedećih dana, u rano popodne išli smo na balkon gledati njegov sprovod. Opet je vladalo uzbuđenje. Ne znam tko je tada bio sa mnom od odraslih, ali znam da se sa balkona u daljinu vidio brežuljak i na njemu crkvica, a po tom brežuljku, prema crkvici vijugala je crna povorka (kasnije sam to usporedila sa zmijom) i oni su upirali prstom u to. I prvi put sam čula neobičnu, žalosnu glazbu, trube. Tako sam si smrt uvijek predočavala kao dugu crnu povorku-zmiju. Nisam još bila išla u školu kada je na motoru poginuo naš podstanar Igor (30), muž od tete Nade. Pitala sam mamu što se poslije događa sa mrtvima. Ona mi je objasnila da kad netko umre, da ga zatrpaju pod zemlju i nikad više ne vade. Meni je to bilo užasno. Danima sam razmišljala kako bi bilo da ga ipak netko otkopa i oslobodi. Mislim da je tu bio početak moje klaustrofobije. Danas, kada djetetu umre netko njegov, govore da je otišao na nebo i da ga uvijek odozgo gleda. To je možda ljepše, no, ne znam je li i to pametno i kako može utjecati na dijete. Meni se ne bi svidjela ideja da me stalno odozgo netko gleda. 1980. umrla je moja baka - Običaj je bio da obitelj prođe pokraj odra i poljubi ju za zadnji oproštaj. Svi su to učinili, ali kad sam ja došla na red, nisam mogla. Samo sam se malo nagnula nad nju, ali nisam ju mogla poljubiti onako mrtvu, a onda sam vidjela prijekorne poglede odraslih… 1993. umro je moj tata od teške bolesti, nisam se oprostila s njim, ostala mi je velika rana na srcu. 1991. u ratu poginuo bratić R. (21) 1992. u ratu poginuo bratić M. (20) 1992. prijatelj M. (23) umro od "overdoza" 1994. prijateljica J. (26) umrla od teške bolesti 2009. poginuo moj očuh, saobraćajna nesreća uzrokovana alkoholom 2004. vidjela sam kako na jednom raskrižju kamion prelazi preko biciklistkinje. Dvije godine ta scena mi je bila pred očima, jedva sam se oporavila. Međutim, još uvijek se bojim kamiona… Često sam razmišljala o smrti, pročitala sam puno toga, ali nikad nisam dobila pravi odgovor. Puno toga izgledalo mi je logično, ali zar se osloniti samo na logiku ili na životno(!) iskustvo, mislila sam. Da li se osloniti na mistična iskustva svetaca i šamana ili možda pisanja SF pisaca? Postoje i znanstvena proučavanja. Čak i A. Einstein govori o tome… Ali tko živ može pouzdano tvrditi što je to smrt?! Međutim, ja u jedno nikad nisam mogla posumnjati. A to je, da nakon smrti naša duša nastavlja živjeti nekim drugačijim životom… U nadi da ću saznati nešto više o smrti, počela sam čitati "Tibetansku knjigu mrtvih" (Bardo Thodol). Ona sadrži uputstva budističkim svećenicima kako izvoditi ritual nad umirućim, da bi njegova duša izbjegla sve opasnosti i strahote koje je čekaju poslije smrti, te uspješno izabrala svoje novo rođenje. Vrijeme koje je potrebno da se duša preseli u drugi oblik života je četrdeset dana. Inače, znam da i u pravoslavnoj vjeri četrdeset dana nakon smrti vjernici obilježavaju tzv. parastos, kada odlaze na groblje i ponovo se opraštaju od pokojnika, jer on tada zauvijek napušta ovaj svijet. Nikako mi se nije svidjela ta knjiga, samo me uplašila. Jer već par dana nakon smrti počinju te proganjati furije i ostala čudovišta. Uostalom, ne sviđa mi se pomisao da se nad umirućim mora vršiti nekakav ritual. Nekako, mislim da bi čovjek u takvim trenucima trebao biti sam, jer to je nešto intimno i zašto bi nam svećenik, ili bilo tko drugi, tada visio nad glavom. Životinje se povuku u osamu i tako na miru umru. Čovjek bi trebao učiti od životinje, jer one znaju što je prirodno. Dok sam se izležavala na vrućem pijesku Hurgade, odjednom se pred menom pojavi Oziris. Pozvao me da pođem s njim, da će mi pokazati tajnu smrti. Drsko mu odgovorih da da oni, bogovi, nikad nikakva dobra nisu donijeli čovječanstvu i da moraju umrijeti, a ja ionako moram ići, jer tamo u hotelu već pripremaju čaj za mene. Par dana nakon moga povratka, doživjela sam tešku saobraćajnu nesreću. Čudom sam preživjela. Imala sam teške povrede unutarnjih organa. Nakon dvije teške operacije, mjesec dana sam ležala u šok sobi u jako kritičnom stanju. Ionako mršava, spala sam na 32 kilograma i život mi je zaista visio o koncu. Usto sam trpjela neopisive bolove. Da, dobivala sam najjače injekcije protiv bolova, svaka četiri sata, ali to bi maknulo bolove na nekih pola sata, a onda bi se oni vratili i ja sam zaista trpjela neopisive muke. U takvim trenucima, moj pogled je često bježao prema prozoru, ali meni je već otprve bilo jasno zašto su u šok sobama rešetke na prozorima. Došao je trenutak kad više zaista nisam mogla i ja sam iskreno željela umrijeti. Tada sam prvi put u životu odlučila moliti Boga. Ponizno sam ga molila da učini da mi prestanu bolovi ili da odmah umrem. Ali nije se dogodilo ni jedno, ni drugo. Nije bilo pomoći! To vrijeme dok sam ležala tamo, meni je svijest bila vrlo promijenjena…Slušala sam medicinske sestre kako se razgovaraju o običnim svakodnevnim stvarima (jedna je kupila knjige djetetu za školu i bojice…), ali ja nikako nisam mogla dokučiti kako njima to može biti važno. Te stvari, za mene, kao da su već bile iz nekog drugog svijeta. Jedan dan odvezli su me u salu da doktor napravi još jednu manju intervenciju (prepariranje vene). Dali su mi lokalnu anesteziju. Zatvorenih očiju, bila sam potpuno svjesna što mi doktor radi, čula zveckanje instrumenata…, ali sam se istovremeno počela otkačivati i onda sam velikom brzinom jurila dugim tunelom, na čijem kraju, ali daleko, bilo je blještavo svjetlo. Ako s ičim mogu usporediti to svoje putovanje, scene su iz Kubrickova filma "2001: Odiseja u svemiru"… Ali isto tako naglo, to putovanje je prestalo, kad sam osjetila da mi je sestra stavila ruku na čelo i rekla "Nećeš pasti, ja te čvrsto držim". Poslije mi je rekla da sam buncala: "Kamo ja to letim, kamo ja to letim, sestro, držite me!" Vjerojatno je to bio trenutak kada sam ja bila najbliže smrti. Od nedavno počela sam proučavati proročanstva koja se odnose na 2012. godinu. Uglavnom su katastrofična, predviđaju strašne događaje i naravno smak svijeta. Ali posebno me privuklo proročanstvo Maya, koje čovječanstvu "obećava" prelazak u višu dimenziju postojanja. Odmah sam se zakačila za to. Konačno nešto novo, jedva čekam… Ali kako se prelazi u višu dimenziju postojanja? Ako smo sada u trećoj, prešli bismo, znači u četvrtu ili u možda još višu. Najbolji opis prelaska ponuđen je u romanu Matrix Book IV autora Valdmara Valeriana. Vrlo kratko: Zemlja će početi usporavati okretanje oko svoje osi. Zatim će potpuno stati na tri dana. Promijenit će se magnetski polovi Zemlje… Sunce i zvijezde neće se vidjeti - nastat će apsolutni mrak! Magnetsko polje, koje podržava našu memoriju tko smo mi - nestati će i mi ćemo se potpuno dezintegrirati. Materijalni svijet će postupno početi nestajati pred našim očima. Mnogi neće znati što se dešava, pa će poludjeti. Najgore će biti dok se počnu preklapati treći i četvrti denzitet (nivo postojanja). To je potpuno prirodan proces, ali moramo paziti da nas ne uhvati strah, jer u 4. denzitetu možemo sami kreirati svoj svijet (što pomislimo - to se ostvari). Svatko od nas prolazit će kroz ovaj proces potpuno sam za sebe (kao što se sam i rodio), nitko drugi neće ništa moći učiniti za nas. Kad nastupi 4. denzitet, svjetlo se vraća. Naći ćemo se u potpuno novom svijetu… Što je to, ako nije proces umiranja, mislila sam. Jer moraš prvo umrijeti da bi se rodio negdje drugdje. I ovo kao objašnjenje zvuči mi prihvatljivo i zanimljivo. Znači, smrt bi bila transformacija svijesti, no ima jedna kvaka - moraš biti gospodar svojih misli i emocija. Blago nama ako u tim trenucima postignemo ljepotu i harmoniju misli. Kreirat ćemo za sebe jedan predivni novi svijet. Ali isto tako naše misli mogu nas uvaliti u bed trip i mi onda zaista odosmo k vragu. A gospodariti mislima vrlo je teško. One su onakve kakav je bio naš život. Pa tko onda da kaže da ne zaslužujemo raj ili pakao. Pa ipak, kako god razmišljali, nikad ne možemo biti sigurni. Jedino što je sigurno je to da ćemo jednoga dana umrijeti. A jednog dana umrijeti će i on. Pitate tko? Pa moj teatar! Zašto pitate, pa naravno da ću plakati. Ali najgore mi je to što ću ja morati biti ta koja će ga usmrtiti. Razmišljam. Nježno ću ga uspavati… jednog dana… Istinski umjetnici: |
