*Teobaldin teatar
18.03.2011., petak
ZAŠTO VIŠE NEMA TULUMA?
  Pogled na vas (selo) Kad sam razmišljala što mi u životu nedostaje, primjetila sam da u zadnje vrijeme nema tuluma. Nekad važan i neizbježan sastavni dio života u našem gradu. Kao da su izumrli. Jednostavno ih nema. Kako i ne bi, kad smo se svi nekako otuđili, povukli u sebe. Niti te tko poziva, niti koga da sretneš. Ako koga pozoveš, obavezno se ispriča. Svi se žure, idu doma, stara im ovo, dijete im ono, pa su bolesni... Najednom svi imaju puno problema i briga, a malo novaca. Oni kojima novac i nije problem - koga će zvati? I tako, sve je nekako zamrlo. Nekada nisi mogao proći Dućanskom ulicom i Korzom, a da te svakih pola metra netko ne zaustavi. Onda te odvuče na kavu… Pa eto ti još nekog trećeg... Tako sam znala ujutro rano otići na plac, a vraćati se u vrijeme ručka. Ako sam se koji put jako žurila, morala sam ići okolnim uličicama, da nekoga ne sretnem. Danas mogu cijeli dan hodati po gradu i vrlo rijetko sretnem nekoga poznatoga, a i onda dvije tri riječi i bjež'. Ako si se popodne htio malo odmoriti, morao si isključiti telefon i praviti se da nisi doma. Danas ne moram to činiti, jer kad mi zazvoni telefon znam da je to samo - moja stara. Kad smo kod starih, jedino si još starčeki u staračkom domu redovito delaju nekakve feštice. Doduše, to je daleko od tuluma, ali njih bi ionako jedan ozbiljni tulum dotukao. (Sad nešto razmišljam, a možda bi i mene…) Zadnji ozbiljan tulum na kojem sam bila, bio je prije dvije godine u Rogozu. Privatna fešta, rođendan - što li - ne sjećam se, nije ni važno, al bilo je super. A zadnji tulum koji sam ja priredila bio je isto prije dvije godine i to je bio sam doček Nove godine. Dvadesetak ljudi. Sve sama moja poznata rulja - moji frendovi. Tad se zaista okupimo svi, izgrlimo se, izljubimo. Ispričamo. Izsmijemo. Inače uopće ne pijem, ali tad je neizbježno. A neizbježno je i još puno toga… Da, sjećam se, pomno sam birala glazbu. Uglavnom svi imamo isti glazbeni ukus, a to je Weather Report, Pat Matini, Herbie Hancock … Zadnjih par minuta pred ponoć: Tubular Bells! Ali tako da je kulminacija, a to je trenutak kad se oglase zvona, bila točno u ponoć. (tko pozna stvar, zna o čemu pričam). Santana se pušta pred jutro, uglavnom kad su već svi na podu... Inače za dobar tulum vrlo je važan prostor. Mislim imati ga dovoljno. Jer valja organizirati i dan i noć. Ne volim tulume gdje, taman se odvališ, a onda pred jutro moraš gmizati doma. Ja svojim gostima uvijek pripremim i "posteljinu". Mislim, ono da malo pridrijemaju, pa opet nastave… Djecu naravno evakuiraš što dalje od kuće! Inače, jebeš tulum gdje malo i policija ne navrati. Svugdje imaš ponekog neuviđavnog susjeda. Ali nema problema. Već imam taktiku. Vrata otvaraš odmah (ne puštaš čekati). Prije nego bilo što progovore, počneš se skrušeno ispričavati. Naravno, ljubazno ih pozoveš unutra da se malo okrijepe. Oni naravno odbiju. U međuvremenu se ispričaš još bar tri puta. Na kraju se i oni tebi ispričaju, preporuče da stišaš glazbu i odu. Kako vrijeme, odmiče ne znaš jel' ti se već priviđa, al' kroz kuću ti sad prolaze i neke nepoznate face. No, uglavnom bude sve ok, jer pozvao si samo fine kulturne ljude, a oni su onda isto pozvali takve… Istina, oporavak od dobrog tuluma nije lak, traje par dana. Treba vremena da nestane glavobolja, mučnina, podočnjaci… No sjećanje na dobar tulum traje puno duže. Do sljedećeg. Ali sad taj sljedeći nikako da dođe! Zadnji put sam pozvana na tulum prošlo ljeto, ali na njega nisam otišla. Moja frendica je zadnjih par godina otvoreno varala muža sa ljubavnikom. Onda su se ona i muž pomirili, pa su odlučili to proslaviti velikim tulumom (i svima pokazati kako su sad opet oni stari). Pozvali su pola grada. Meni to nekako nije mirisalo i te subote radije sam otišla na nekakav koncert. U iščekivanju Nove Godine - zvona točno u ponoć i onda čestitke: Pred jutro Santana: |
