*Teobaldin teatar
10.03.2011., četvrtak
KORACI
 Ne mogu reći da sam ga s nestrpljenjem očekivala, možda sa znatiželjom. Jer i strah je već gotovo nestao. Ali jučer eto opet pojavio se on. Dolazi s lijepim vremenom. Prije par godina, dok sam se zakačila za photoshop, a počela sam patiti od nesanice, po cijele noći potiho sam slušala glazbu i crtala mandale. U gluho doba noći, čujem korake po krovu (soba u potkrovlju). Sigurne, jednolične, gotovo robotske. Prešao je s jednog kraja krova na drugi, a onda se istim putem vratio i opet je sve bilo tiho. Taj put bila sam sama, jer moj muž je bio na poslu. Zanijemila sam od straha, ali ništa se više nije dogodilo, samo koraci. Već sam bila navikla na kojekakve čudne zvukove, koji me plaše noću, ali ovo je bilo nešto novo. Ali drugu noć - opet. Negdje u isto to vrijeme, te pogledah na sat na kompu: pola četiri. I tako je to trajalo cijelo cjelcato ljeto i jesen. Svaku noć između tri i četiri. Prelazi polako s jedne strane krova, iznad moje glave, na drugu i opet istim putem nazad. Nikad ništa nije poremetilo ritam njegovih koraka. Kad sam se požalila mužu, on mi je rekao da to mora biti mačak, htijući me osloboditi straha. Ali ja ipak znam razlikovati ljudske korake od mačjih. Pričala sam o tome ponekom, ali osim mišljenja da je to mačak ili pas, da umišljam ili sam luda, ništa ne postigoh. Dolazi li i dok slučajno spavam ili dok me nema doma? Sva sreća ne zastaje, inače ja ne znam što bih. Ovako nekako otrpim. U to vrijeme svi spavaju i osim mene drugih svjedoka nema. Što ili tko je on?. Meni ne pada na pamet ići van i gledati na krov… Eto tako jučer se opet pojavio i ja znam da će sad dolaziti svaku noć za lijepog vremena, sve tamo do kasne jeseni. Negdje između tri i četiri u noći...  Dobra glazba uvijek nas može umiriti: |
