*Teobaldin teatar
06.03.2011., nedjelja
NIJE SAVRŠENO, ALI JE ZAVRŠENO
 Što ću s ovim truplom?! Savršeno ubojstvo - ma nije mi baš bila neka ideja!   Nedavno, kad objavih post o ikonici, dođe mi dejmon na blog i kaže da sam sitničava. Znam da je u pravu i prihvaćam. A evo neki dan, kada su nam ono prikeljili baner na blog, toliko me to hitilo u depresiju da sam taj dan odustala od objavljivanja posta. Polovicu sljedećeg dana (imadoh vremena) potrošila sam pokušavajući nekako ukloniti taj nesretni baner. Nisam mogla pronaći odgovarajući kod. Rasturila sam si cijeli blog. Sve sam pokušala, al' nisam uspjela. Došlo je to i do krajnosti i ja već razmišljah da izbrišem svoj blog i vratim se prijašnjem životu - životu bez bloga. A onda počnem razmišljati kako bi to onda izgledalo, jer ja sam se već navikla da uz jutarnju (noćnu, svejedno) kavicu pregledam blogove, ponešto pročitam, napišem koji komentar. Već sam navikla otići do fra gavuna da se pošteno nasmijem, volim sa Splitjom razmijeniti pokoju "lipu rič", pa odem do dejmona da pokušam odgonetnuti što je on ovaj put htio reći, volim zaviriti u Nesto se kuha da vidim što se kuha (al' tamo ne smijem ići dok sam gladna). Kod Indijanke samo malo provirim i brzo pobjegnem, jer ona često piše o patnjama životinja, a ja sam na to osjetljiva i to ne mogu ni čitati, ni gledati, ali jako cijenim taj blog, tj. njen angažman. Sekasmith me uvijek nasmije svojom izuzetnom duhovitošću. A ponekad odem i malo dalje, sve do neverina i nekih drugih. Tako shvatih da imam svoj blog-ritual, a sa ritualima znamo kako je - teško ih se odričeš. Ono o čemu sam ja zapravo htjela pisati je prokleti perfekcionizam. U mnogim stvarima sam perfekcionist. Najuopćenija definicija perfekcionista bila bi: čovjek s manom. Teško njemu, a i onima oko njega. Rekorder sam u broju započetih, a nedovršenih projekata. Onoga trenutka kad shvatim da nešto neće biti savršeno - odustajem. Često posao niti ne započinjem, jer nisam sigurna u savršen ishod. Evo jedan jednostavan primjer. Soba mi je u neredu. Sve što ja trebam je malo posisati tepih, pobrisati prašinu, posložiti razbacanu odjeću. Ali ja to ne mogu. Ako idem spremati, onda počinjem od najudaljenijeg kuta na plafonu. Paučina, preslagivanje knjiga po policama, preslagivanje sadržaja ormara, ladice, presvlake, lusteri, glancanje svake sitnice… To nije lako, a treba i vremena. Ali ja: sve ili ništa. I onda počesto - ništa. Tako ostajem u neredu i grizem se, a ovi pak oko mene misle da sam neuredna i lijena. Inače, čudan je taj moj perfekcionizam: savršenost tražim od sebe, ali uglavnom ne i od drugih. Naprotiv, divim se nekome kako obavi površno neki posao i svi sretni. Kad smo već kod spremanja, o, blažene one žene koje pospreme cijelu kuću za jedan sat. I ništa ih ne kopka ona prašina što je ostala ispod tepiha, one trunčice ispod madraca, u kutovima ladica… Ili su zaštrikale vestu, pa je jedan rukav mrvicu dulji (ja bih se ubila). Voljela bih biti kao one. Moja susjeda mi se smijala dok sam si delala vrt, pa sam zatezala špagu pod pravim kutem i mjerila sve u cantimetrima dok sam određivala rubove gredica. I obrnuto: perfekcionisti su ovima drugima često simpatični, jer paze na sve, kod njih je kao sve u redu, gotovo da su savršeni. No to je samo savršenost izvana, koja je proporcionalna unutarnjem duševnom kaosu. Znam, težnja za savršenstvom zapisana je u našem genetskom kodu. Ali zašto nemamo svi jednak odnos prema savršenom, odnosno nesavršenom? Međutim, svi mi, kad imamo neki problem, nastojimo si pomoći na razne načine. Meni tako često pomogne jedna pričica, koja mi se urezala u pamćenje i koju si ja u kritičnim trenucima dozovem u pomoć: Jednom davno gledala sam dokumentarac o izradi perzijskih tepiha. Sate i sate vrijedne žene vežu raznobojne čvoriće od vune, jedan do drugog, tvoreći pri tom vrlo kompliciran i savršen uzorak. No uvijek, na svakom tepihu, tom prilikom, namjerno naprave jednu greškicu, da tepih ipak ne bi bio savršen. Naravno, tu greškicu u onim silnim šarama vidi samo Bog. A ona je zapravo i napravljena zbog njega - Boga, da se on ne bi naljutio. Jer, savršenost je primjerena Bogu, a ljudima ne. Tako su ti prekrasni tepisi savršeni, iako to nisu. Onda se ja uvijek, prema potrebi, sjetim te priče, te pomislim: "Pa ne mora baš biti savršeno - ta nisam Bog!" Jednom prilikom, kad sam se morala prisiliti da završim neke započete stvari, a znala sam da ipak neće biti savršene, da si nekako pomognem, rekoh sama sebi: "Ma, ako ništa drugo, bar će biti završeno". Tako stvorih slogan: "Nije savršeno, ali je završeno", pokušavajući "savršenom" i "završenom" barem približiti vrijednosti. I često taj slogan prizivam u pomoć. I on zaista i pomogne. Taj dan kad htjedoh izbrisati blog, sjedim tako i mislim što bih, kad primijetim da sam dobila par komentara. "O, moji dragi blog-frendovi!" Vrlo se razveselih. Bilo je nešto smiješno, pa se i nasmijah. Onda im odgovorih. Već sljedećeg trenutka odbacih pomisao na brisanje bloga i bih sretna što nisam to učinila. Tako ja sad uvijek eto, čim dođem na svoj blog odmah primjećujem njegove nesavršenosti, ali već sljedeći trenutak se veselim druženju s vama, dragi moji blogeri, koje mi ipak jako puno znači. I evo, ovaj moj post nije savršen, ali je sada završen.  Bolje je samo slušati dobru glazbu, nego loše raditi neki posao: |
