*Teobaldin teatar
15.02.2011., utorak
DA MI JE JEDAN DAN BEZ SEVERINE
  Iz svog života izbacila sam televiziju, otkačila sam radio, ne trebam ni tiskovine. Glavni razlog: ne mogu više podnijeti uvijek jedno te isto. Ljudi moji, uvijek jedno, te isto! Pa da je i najbolje - dosadi. I još k tome, sve sami mediokriteti i malograđanština. Moj muž si povremeno upali televiziju ili dok odem kod stare, usput vidim isto što i prije recimo mjesec dana. Iste reklame, emisije za retardirane (voditelj se krevelji i kao nešto kuhaju…), pa emisije tipa Lijepom našom, pa Škoro, koji pokriva i glazbu i humor… i gradski i seoski… Onda počinje Dnevnik i kao da si podgrijao vijesti od prije godinu dana: opet raste nezaposlenost, sindikati se kao nešto pjene…, opet Ina najavljuje poskupljenje, red saobraćajki, red poplava, pa onda obavezno neka katastrofična vijest iz Srbije - to valjda da vidimo kako je nama još uvijek bolje, pa red hapšenja, red suđenja… No, na samom početku, zaboravih reći, obavezno se slikava Kosoricu, a ona se lijepo smije, fućka se njoj. (Čak se više ni ne trudi biti brižno zabrinuta, kao iz vremena dok se borila za branitelje i rodilje.) Onda netko iz oporbe nešto zucne, drugi mu odgovara, pa se svađaju… Dnevnik je ogledalo naše političke i društvene stvarnosti. Ono što je valjalo ukinuše; ostadoše emisije u kojima tobož nešto mudruju uvijek jedni te isti (npr. S. Letica), kao da nitko drugi u Hrvatskoj više ništa nema za prozborit osim te ekipe. Na glazbenoj sceni godinama već žari i pali obitelj Dedić, naročito dok su u pitanju podjele nagrada. Inače obožavam A. Dedića, stvarno je genijalan, al što je previše… U rock glazbi, nikako da se odlijepimo od Hladnog piva, a u jazzu od nedavno preminulog gospodina (pokoj mu duši). O razvikanoj bljuvotini Dori neću ni pričati, a neću pričati ni o hrvatskom filmu, jer će tu odmah iskočiti gospodin Vrdoljak… Inače, filmovi koji se prikazuju uglavnom su strani i to reprize repriza. Obožavam Kevina Costnera, ali Tjelohranitelja sam već davno prestala gledati (znam dijaloge napamet). Pošto se približavaju izbori (a uvijek se približavaju neki), očekujem da će se opet otkriti neka nova jama sa kostima (žrtvama pokoj duši), o kojoj će se danima pred izbore pričati, ne zbog žrtava samih nego koja će služiti tome da se ocrne “crveni“. Bit će tu i emisija o Blajburgu, Stepincu - ma mislim sve ono što se razvlači godinama, ma što godinama - decenijama. Zaglavili smo tamo negdje sredinom prošlog stoljeća i ne možemo dalje, nema pomoći… Reklame su više nego naporne, nasrtljive, gnjave, dave, živciraju, oduzimaju vrijeme, zatupljuju, ispiru mozak. Sapunice. Jedna prođe, počinje druga. Al ne jedna. Dnevno ih je desetak, na raznim kanalima. Uvijek ista shema. Mlad zgodan tip iz bogataške obitelji, zaljubi se u siromašnu jadnu djevojku, slijepu ili u kolicima, koja na kraju nekim čudom (zahvaljujući njegovoj ljubavi) progleda i prohoda. I oni se ožene unatoč svim nedaćama, kao što je zla vještica - bogata razmažena djevojčura, koju su mu inače namijenili za ženu. Netko od glavnih aktera obavezno strada u saobraćajki i bude u komi, al se obavezno i probudi (opet zahv. ljubavi), usput otkrije da ima nezakonitog brata ili sestru…bla, bla… I sve to ljudi puše redovito, svaki dan, više puta. (Moja susjeda gleda 6 sapunica dnevno. Cijeli raspored joj je podređen tome. U pauzama skuha ručak, otrči do dućana, opere guzicu..). Al davno je rečeno: "Kruha i igara". Zaposli nečim nezaposlene, pri tom im isperi mozak, jer nije poželjno da misle. Ljudi su kao ovce (ovo nije moj izum), mnogima je sve to jasno, al opet se prepuštaju da ih se lijepo mic, po mic vodi - na klanje! I tako se ja priklonim Internetu, kao spasonosnom mediju. Rekoh, tu sam svoj gazda, biram što hoću. Biram vijesti, obavijesti, glazbu… Al hoćeš vraga! Što god otvoriš, opet eto njih. Bodu ti oči. Vrište: čitaj me, gledaj me, dođi mi, kupi me. Uvijek jedni te isti. Branđelina (kako to samo glupo zvuči, al kad ih moraš stalno spominjati, napraviš skraćenicu), Rihana, Bekhamovi, sjašila Madonna, uzjašila L. Gaga… Od domaćih se pak zakačili za Pišekicu (ova se, ne budi luda, samo slikava i slikava, uglavnom polugola), zatim Pokosicu… al najmilija im je Severina. I opet dolazim na ono: što je previše - previše je! Te Severina se skinula, te Severina se obulkla, Seve se zaljubila, pa se odljubila... pa sad opet ljubi… Severina se smije, Severina ozbiljna, pojavila se u društvu, pojavila se sama… Te pjeva, te glumi, te šeće modnom pistom... Usput se spomene i neki album, neka pjesma, al to je manje važno, važno je jel promijenila boju kose, jel povećala grudi, pa se onda čeka hoće li ih dati smanjiti... Gdje je ljetovala, gdje će nastupiti, s kim je bila u društvu, kakvu torbicu nosi... Nekako, žena stigne na sva ta silna otvorenja i promocije butika i parfema, modne revije, izložbe, premijere. Ok, Severina je zgodna, Severina je seksi, Severina je simpatična, al brate, ne mogu više, kud god pogledam, pogled mi zapinje za naslove o Severini.  Za one koji su došli na moj blog zbog Severininog imena u naslovu posta: Za one koji više vole Tajči: |
