*Teobaldin teatar
30.12.2010., četvrtak
MOJ BLOG
|
Pitam se kakav li će biti ovaj moj blog. Odredila sam sama sebi ovaj blog kao radnu terapiju. Ne mogu više gledati da svi nešto pišu, samo ja ne. Također sam odlučila da se pri tom neću uspoređivati sa drugima, jer to je prokletstvo. Vidim ima svakakvih blogova. Ima jedan blog, kojeg povremeno posjećujem, vjerovali ili ne samo da slušam pozadinsku glazbu. Neobična i odlična stvar. Nikad ju prije nisam čula. Ne znam ni ime, ni autora i to me izjeda. Mogla bih se ev. javiti dotičnom blogeru, ali to ne želim. Tako, eto, povremeno otvorim blog i - slušam. Posjećujem također jedan blog radi fotki. Prekrasne fotke grada, ali tip rješava svoje neke frustracije sa sudom. Samo piše o tome, podastire sudske spise, a ima pregršt prekrasnih fotki, koje nemaju veze s tim. Tu, dakle gledam slike. Ima i jedan blog na kojem tip izvrsno piše o zanimljivim temama, nadahnuto i duhovito, ali čim ga otvorim, pojavi se slika gole ženske guzice. I to još ružna. Nisam puritanka, ali nelagodno se osjećam na tom blogu, pa onda zazirem od njega. Ne mislim sad odmah kritizirati blog. Naprotiv, blog je divna forma, koja zaista omogućuje svakome da složi svoj sadržaj i ponudi drugima. Odnosno, svatko može naći za sebe što mu odgovara. Ovaj moj blog počesto će biti mjesto mojih nostalgičnih ispada, kritika, razmišljanja, ali ako budetm dobra, povremeno ću vas počastiti kojom svojom pjesmom ili kompjutorskom grafikom. Međutim, meni još preostaje da proučim neke stvari, a to je kako se stavlja glazba na blog, linkovi i to. Kad to proučim, javit ću se opet. Uskoro. Lijep pozdrav |
